Razlog našeg posjeta Hercegovini ovog puta bio je poziv na vjenčanje nama drage osobe. Kako se vjenčanje održavalo u subotu, u Ljubuški smo stigli u petak predvečer. Taman dovoljno vremena za večeru, raspremanje, smještaj u hotel i lagani chill. Smjestili smo se u hotel Bigeste Ljubuški, u kojem se između ostalog i održavalo vjenčanje i bili i više nego zadovoljni.

U subotu ujutro smo taman prije vjenčanja imali dovoljno vremena za neki lagani izlet. Kako je okolica Ljubuškog poznata po slapovima i prekrasnoj rijeci Trebižat odluka je pala na slap Kravicu.

U blizini Ljubuškog, tri kilometra nizvodno od sela Hrašljani, između sela Studenaca i Zvirića, rijeka Trebižat pada s visine od 28 metara, stvarajući impresivni prirodni amfiteatar širine 120 metara. Riječ je o destinaciji koja iz godine u godinu privlači sve veći broj turista ali ipak nije prevelika gužva.

A osim toga, vrijedi istaknuti i da je kupanje ondje još uvijek dozvoljeno. Kravice se kroz kolovoz i rujan mogu posjetiti svaki dan od 7 do 22 sata, u listopadu do 19, a studenom i prosincu do 17 sati. Cijena karte za odraslu osobu iznos 20 KM (približno 10 eura), a osim prirodnih ljepota, na samom će vas lokalitetu dočekati i nekoliko ugostiteljskih objekata za kavu ili ručak. Od parkirališta do samog slapa ima nekih 400-tinjak metara staze sa stepenicama ili se može provozati ovakvim vlakićem.

Nakon što smo se lagano osvježili na Kravici te pojeli ručak u jednom od tamošnjih restorana, vraćamo se u hotel i vrijeme je da se pripremimo za vjenčanje. Na vjenčanju je bilo više obitelji s djecom iz Zagreba i svi smo bili smješteni u istom hotelu što se ispostavilo kao win-win situacija jer su se klinci mogli međusobno igrati.

Nedjelja je bila rezervirana za post-svadbeni ručak u hotelu te smo se nakon toga zaputili prema Mostaru do kojeg na je trebalo cca 40 minuta. Smještaj smo rezervirali u Pansionu Guma koji se nalazi u samom centru grada tako da nam auto uopće nije bio potreban. Stari dio Mostara dovoljno je malen da ga u jednom danu možete obići nekoliko puta i zaviriti u svaku uličicu. Stari dio grada me podsjeća na sarajevsku Bašćaršiju, tako da me Mostar osvojio na prvu. A tek Neretva … Najpoznatiji simbol grada Mostara je Stari most, Na ovom mjestu održava se i poznato natjecanje skakača u Neretvu. Iako se navedeno natjecanje održava u kolovozu i mi smo imali tu sreću da smo vidjeli skakače. Kaže nam jedan od njih, kad sam ga pitala kada će skočiti, da skaču kada skupe “donaciju” od 50 eur. Nedugo nakon što smo došli do mosta jedan od njih je skočio dok su ostali komentirali da je to bio šesti skok toga dana.

Nakon što smo upili vibru starog grada te pomalo i ogladnjeli bilo je vrijeme i za neku večericu. Odlučili smo se za tradicionalni restoran Aščinica Balkan i mogu reći da svakako nismo pogriješili. Hrana je bila ukusna, cijene pristojne tako da apsolutno nemamo ni jednu zamjerku.

Nakon klope naravno sladoled. Vratili smo se još jednom prošetati kroz stari dio grada predvečer, jer je tada puno manja gužva i prava milina je gledati Neretvu.

Što se tiče ugostiteljske ponude, stvarno zadovoljava sve potrebe i može se naći zaista svašta. Po meni najljepše je sjesti u jedan od kafića ili restorana uz Neretvu i uživati u prekrasnom pogledu.

Dan drugi u Mostaru, započeli smo s jednim od najcool doručaka ikada, u restoranu Urban grill Mostar. Radi se o njihovom orijentalnom doručku i ovo sve što možete vidjeti na stolu je doručak za dvije osobe. Nas 5 nismo uspjeli baš sve pojesti. Cijena doručka je 10 Eur po osobi, pa nas je tako ovo veselje koštalo cijelih 20 eura, što možda i nije najjeftiniji doručak ali s obzirom da je bio dostatan za svih petero i kad se uračuna ovaj prekrasan pogled … vrijedi svakog centa i više.

Nakon doručka i još jedne šetnje Mostarom odlučujemo se posjetiti Blagaj. Točnije Tekiju Blagaj i vrelo rijeke Bune. Od Mostara nam je trebalo nekih 20-30 minuta lagane vožnje. Vrelo Bune se nalazi 12 kilometra od Mostara. Ovo područje je naseljeno od davnina zbog blizine važnih trgovačkih puteva. Pronađeni su ostaci iz prapovijesnog, ilirskog, rimskog, bizantskog i srednjovjekovnog perioda. I danas su vidljive zidine srednjevjekovnog grada Stjepana Vukšića Kosače. Izvor rijeke Bune ubraja se u jedan od najjačih krških vrela Europe, a iznad samog izvora moćno se nadvijaju stijene koje idu u visinu 240 metara. Sama rijeka Buna teče devet kilometara te se ulijeva u Neretvu u blizini sela Buna. Kako u službenoj brošuri piše Tekija na Vrelu Bune je mjesto gdje su derviši obavljali i još uvijek obavljaju zirk (slave Boga).

Povijest govori kako je Tekija nastala ubrzo nakon pada Hercegovine pod tursku vlast 1446. godine, a prvi pisani trag donosi Evlija Čelebija 1466. godine u svom putopisu.

Tekija je tijekom povijesti u više navrata obnavljanja i preuređena, a aktivno je radila do 1925. godine kada je umro i njen posljednji šejh Sejdo Šehović. Jedna od legendi o Tekiji govori o strašnom zmaju koji je u davninama živio u samoj špilji vrela Bune. Svake godine je narod zmaju morao pokloniti jednu mladu djevojku za žrtvu. Red je došao i na Milicu, kćer hercega Stjepana. Tada je iz grada vodio jedan podzemni hodnik sve do izbočine u stijenama iznad samog izvora Bune. Na tom mjestu je lijepa Milica izložena te je čekala krvoločnog zmaja da je uzme. U tom trenutku je iz Sirije došao derviš Salih plavi koji se na prvi pogled zaljubio u Milicu, a ta ljubav mu je dala nadljudsku snagu pomoću koje je nadvladao zmaja. Herceg dervišu daje svoju kćer za ženu, a podiže Tekiju na mjestu gdje je Salih ubio zmaja. 

Nakon Blagaja krećemo put Zagreba ali putem odlučujemo stati na ručku u Brelima. Nakon neizbježnog bacanja kamenčića i šetnje do najpoznatijeg simbola Brela – Kamena Brela iskoristili smo priliku za kupanje iako vrijeme nije bilo ni najmanje toplo ni sunčano.

Stay tuned … New adventures soon… :*