Nakon puno godina pauziranja od ‘velikih’ putovanja, sredinom pretprošle 2017. god. pao je dogovor između MM-a (svima poznata skraćenica za: moj moož 🙂 ) i mene da ćemo adventsko putovanje 2018. god. odraditi u Laponiji sa svoje dvoje djece. Da, da … veliki financijski zalogaj za nas četvero, ali na vrijeme smo krenuli s pripremama, pa je i realizacija prošla, skoro, bezbolno. Bilo je manjih odricanja, ali znali smo u koje svrhe ta odricanja
moramo provesti pa smo pregrizli jezik. Naš glavni motiv ovog putovanja bio je da uživo ‘vidimo’ i podružimo se s Djeda Mrazom, a sve ostalo je bilo usputno. Te subote rano ujutro, svi smo se probudili uzbuđeni i puni iščekivanja kada će više poletjeti taj avion. Odlučili smo se za opciju putovanja preko turističke agencije zbog uštede vremena koje bi proveli na samom putu i, iz naše perspektive, nismo požalili. U 07:00h ujutro krenuo je charter let na relaciji Zagreb- Rovaniemi. Prvi let avionom prošao je odlično. Da bilo je tu začepljenih uši, ali gumeni bomboni su spasili stvar. Kako bi doživljaj bio još bolji, klinci su u jednom trenutku nahrlili prema
pilotskoj kabini i uslijedio je photo session s pilotom koji nije odbio niti jedan dječji zahtjev.

Nakon cca. tri sata sletjeli smo u snijegom okovan Rovaniemi gdje su nas već na aerodromu dočekli patuljci koji su pjevali božićne pjesme i izrazili dobrodošlicu.

Uslijedilo je brzinsko presvlačenje u zimska odijela, ukrcaj u autobus koji nas je vozio u Selo Djeda Mraza. Selo se nalazi na samoj granici arktičkog kruga … ovdje zimi noć traje 20h, a dan samo 4h . Svi obožavatelji Božića i božićnog ugođaja ovdje mogu doći na svoje: noćni ugođaj, snijeg, lampice, mistična atmosfera … kao da se nalazite u božićnoj bajci cijeli cjelcati dan. Ulaz u Selo je besplatan … naravno da ipak i nije baš tako besplatan 🙂 jer kakav bi to bio turizam bez zarade. Kako bi brže došli s jednog kraja sela, gdje se nalazi zaleđena staza za sanjkanje, do drugog kraja sela, gdje možete probati vožnju saonicama koje vuku haskiji, na raspolaganju su vam plastične sanjke (tanjuri) za klince koje pokupite uz put, besplatno koristite i kasnije pošteno ostavite kad vam više ne trebaju.

Za sam posjet Djeda Mrazu potrebno je osigurati ‘kupon’ za termin posjeta koji dijele patuljci u Djedovoj kućici. U navedenom terminu patuljci vas puštaju u labirint hodnika u kojem nakon polusatnog čekanja dolazite do Djeda. Djeca, neiskvarena, bez prevelikih očekivanja, bila su dakako
oduševljena, uzbuđena, zbunjena … brzo su pojurila Djedici, predala mu pisma sa svojim božićnim željama, cap tap, ‘smile’ i eto nas već na izlasku. Idemo naplatiti naš besplatni ulazak s fotografijom od 36 eura. Hm, ono moje ‘dijete’ u meni ostalo je malo zatečeno. Američka produkcija božićnih filmova kriva je za moje razočarenje s Djedicom. Da, naravno da Djedica nije znao hrvatski, taj dio nisam ni očekivala, ali očekivala sam bar onaj dio: Kako se zoveš? Od kuda dolaziš? Koja je tvoja božićna želja? Pa makar i na engleskom koje bi prevela svojoj djeci… Ništa osim ‘Hello’ i ‘Goodbye’.
Kad su djeca sa vama, nema previše vremena za kontempliranje o ovakvim temama. Oni su svoje odradili, predali pismo, vidjeli Djeda i brzinom munje odjurili tražiti sanjke od kojih se nisu odvajali do polaska autobusa za hotel.

Na putu za hotel, 4-godišnjakinja se sjetila da nije Djedu šapnula na uho svoju božićnu želju i sad je bila panika da mora ponovno vidjeti Djeda. Tu joj želju više nismo mogli ispuniti toga dana. Po smještaju u hotel, grupa izletnika otišla je na dvosatni haski safari. Informacije radi: sve doplate koje vam nude u agenciji za dodatne izlete koštale su cca. 1000 kn po osobi (da, da i za odrasle i za djecu) i kako kažu u brošuri moraju se rezervirati/naplatiti prilikom rezervacije putovanja. E to baš nije nužno … ukoliko se odlučite na ovaj tip izleta, budite sigurni da u samom centru grada imate agenciju do agencije koje za 30% nižu cijenu nudi iste one fakultativne izlete koji vam se nude u kod organizatora putovanja.
Zaboravila sam spomenuti kakva nas je temperatura dočekala: bilo je ugodnih -5 do -7 Celzijevaca, čist korektno za Finsku i ovo doba godine (usporedbe radi, vikend kasnije je bilo -18 C). Obzirom na temperaturu odlučili smo preskočiti aktivnosti vožnje haskijima i prošetali smo do Muzeja Arktikum.

Sjajan muzej s mnoštvom interaktivnih eksponata prilagođen dječjem uzrastu i za svaku preporuku. Jedini savjet: uzmite si, ako možete, bar 2 sata vremena da u miru prođete sve atrakcije koje se nalaze u muzeju: od projekcije Aurore Borealis, do prepariranih životinja (sjevernog medvjeda, losa …) i etnološkog prikaza života u Laponiji.

Dan nam je brzo proletio, odradili smo spavanjac i ujutro se ponovno zaputili u Selo Djeda Mraza. Sigurno se pitate zašto? Propustili smo dan ranije posjetiti poštanski ured i poslati čestitke našim najdražima. Te nedjelje ujutro bili smo među prvim posjetiteljima Sela. Malo smo se namučili da napišemo svoje čestitke, ubacili ih u kaslić i krenuli na vožnju saonicama koje vuku sobovi.

Još jedna zanimljivost koju možete iskoristiti je da u poštanskom uredu postoji kaslić u koji možete ubaciti svoje božićne čestitke za slijedeću godinu. Od silnog uzbuđenja, naravno da nam nije palo na pamet poslati si jednu takvu čestitku, al za sve postoji drugi put. Uz logorsku vatricu, dočekali smo našu vožnju sobovima …

Uoči samog puta u Finsku, pametnica mala od 4. god. rekla je tati: „Znaš tata, jedva čekam da se vozim u letećim saonicama“. Kako se dijete ne bi razočaralo, unaprijed smo joj pojasnili da saonice neće letjeti jer još nije Božić i da su one čarobne samo na Badnju večer. No i ova ‘zemaljska’ vožnja je bila doživljaj. Vrijeme nakon ručka, uoči odlaska na aerodrom proveli smo u Santa Parku, jednoj vrsti zabavnog parka na zatvorenom s mnoštvom sadržaja za djecu: od ledene dvorane, poštanskog ureda, Magic train-a, Škole za patuljke, kreativnog ateliera u kom možete izraditi vlastitog patuljka, do slastičarnice u kojoj klinci ukrašavaju svoje medenjake i još jedan Ured Djeda Mraza. Ovog puta isplatilo se pričekati svoj red, jer morali smo želju za poklonom šapnuti Djedu na uho. Ovaj je Djedica bio komunikativan, zainteresiran za interkaciju s djecom i nekako puno prirodniji od prvog Djedice kojeg smo obišli. Nakon osvježenja s glogom, kuhanim vinom i medenjacima, posjet smo završili u ogromnoj igraonici.

Putovanju je došao kraj. Iako kratko, bilo je stvarno slatko. Optimalno za male ljude na svom prvom zimskom putovanju. Ali nikako dovoljno za velike ljude željne avanture: vožnja huskijima, ribolov na ledu, plutanje na ledu, vožnja quadovima po snijegu, Lapland ice driving, Aurora Borealis, noćenja u staklenim iglu-ima… samo su neke od aktivnosti koje vas mame da se ponovno vratite u čaroban Rovaniemi. Tko zna, možda jednog dana 😉

Text and photos by Riska Martina